PIŠE: MILICA KRALj
Svijet doživljava kao skup raskošnih boja u čijem središtu preovladava bljesak plave, po njoj najzavodljivije, najljepše i najbitnije boje. Azurnoplava, boja velikog bezdana, carstvo nebeske mudrosti, otkrovenje, mudrost, milosrđe – oznake koje se u njenoj pjesmi pretvaraju u plavi stih i njeno „srce usamljeno oblače u haljinu od zvijezda.“
U svojoj poeziji stvara lik Jusufa, princa od Tebe, identifikaciju svog lirskog sna. Da bi što više ličila na princa iz sna skraćuje dugu raskošnu kosu što izaziva senzaciju. Ali ona ide i još dalje: oblači orijentalne pantalone, kiti se niskama pravog bisera i jeftinim narukvicama, na cipele kači majušne srebrne zvončiće koji pri svakom pokretu stopala izazivački zvone i skreću pažnju na tu veoma ekstravagantnu ženu.
Njeni prijatelji ekspresionisti oduševljeni su i njenom poezijom i njenim novim izgledom. Elza je, po njima, odvažna žena koja je na sitne komadiće iscjepkala platno usuda svoje ženske sudbine i razvila ga kroz vrijeme kao zastavu hrabrosti i nemirenja sa optužujućim okvirima.
Međutim, postoje oni kojima njena ekscentričnost smeta i koji je baš ne vole. Franc Kafka piše: „Ne mogu da podnesem njene pjesme! Nalazim da su dosadne, prazne i odvratne. Zato što je njena umjetnost, kao i ona, ekstravagantna. Ali, možda ja potpuno griješim, pošto postoje mnogi koji je vole.“
Zbirke pjesma „Stiks“, „Sedmi dan“, „Začuđenost“, „Moj plavi klavir“, „Moja čuda“ „Lica“, „O strasti, o žudnji, o bolu“, „Hebrejske balade“ predstavljaju stišani odgovor samoposmatranja, dozivanje čistote i pripadnosti prvotnom dahu bića zaslijepljenog pred čudima života. Njen stih je prirodan kao dah, uznesen u dozivu i slutnjama ljubavi, dijalog sa božanskim u okrutnom svijetu, zbiranje životnih isksutava i saosjećajnost svojstvene isključivo onim bićima koja su duboko svjesna da su rubovi realnog života oštri i da svakodnevno ostavljaju krvave kapi na duši.
Poznavalac njenog djela Peter Hile piše da je Elzina poezija „crni dijamant koji joj para čelo i nanosi bol“.
Klajstovu nagradu za poeziju dobija 1932. godine.
Elza osim poezije piše novele, drame i romane, ali je ubjedljivo najbolja u poeziji, koja predstavlja imaginarni katalog subjektivnih raspoloženja, najčešće ljubavnih vibracija i ekspresionističkih ispoljavanja.
Svirepo lice nacizma obrušava se i na nju: progone je,omalovažavaju, prijete, vrijeđaju. Krug slobodnog života i djelovanja sužen je. Primorana je da 1939. emigirira iz Njemačke. Prije odlaska po stotinu puta čita razglednicu prijatelja, slikara Franca Marsoa, sa propetim crnim konjem: „Draga sestro, ako te tvoj svijet toliko muči, skoči na ovog crnog konja i požuri ovamo – k meni!“
Preko Švajcarske i Egipta odlazi u Izrael, svoju mitsku postojbinu ovjenčanu pjesmama, gdje će 1945. godine umrijeti u najvećoj bijedi. Ostvarilo se njeno pjesničko proročanstvo: „Gdje mi je kraj? – O, Bože! Jer i u zvijezde i mjesec gledala sam, u svih 11n plodova tvojih dolina. /Već u grozdu izvjetri ukus crnom vinu... /I svuda gorčina – sred svake jezgre.“
(Nastavi će se)